„Koliko još?“

Imala sam dovoljnu visinu za svojih osam godina da vidim plitku braon emajliranu šerpu širokog dna, ali ne i da dobacim do onoga što se u njoj krčkalo.

„Još malo“, odgovorila je baka.

„Još deset minuta, dvadeset?“

„Oko babino, ima još tri puta toliko. Oko sat“.

„Uh.”

***

Ne znam koje su to godine kada odlučiš da prvi put skuvaš džem. Mama kaže – prvi je skuvala u pedesetoj. Ja, eto, imam trideset šest. Recept ide ovako: kilogram kajsija, 200 grama šećera, ostaviš preko noći, sutra staviš na jaku vatru dok ne proključa, posle smanjiš.

„I onda?“

„Onda mešaš do besvesti“.

Lekcija o strpljenju. U vidu domaćeg džema od kajsija. U jeku drugog pika prvog talasa pandemije. Na plus 36.

Prvih pola sata nije strašno. Drži te entuzijazam. Osećaš se kao u šestom osnovne kad prvi put kročiš u kabinet za hemiju. Spreman da uložiš trud, pažljivo pratiš instrukcije i smućkaš nešto. Čekaš hemijsku reakciju. I ako rezultat ne izneveri – raduješ se kao dete u šestom osnovne.

S vremena na vreme menjam ruku kojom mešam. Grčim prste i opuštam, otresem ih, pa nastavim.

Posle sat, jednom rukom mešam, drugom se hvatam za krsta i u jednom dahu ispuštam vazduh kao da sam tobože potegla neki teški teret.

U tih hiljade i hiljade sekundi, vrti mi se svakodnevica. Počnem da pravim planove za narednu nedelju, mesec i onda shvatim da je većina tih stvari nemoguća zbog promene društvenih okolnosti oko Nove godine, negde u vreme kada je virus dobio ime; okolnosti koje su planove, očekivanja i želje pogurale u podsvesni deo sive mase. I rekle – zaboravi.  

Tog 31. decembra, dok sam uz kuvanu rakiju od suve šljive slušala tamburaše na subotičkom trgu, nisam ni očekivala u šta će se svakodnevica pretvoriti dva meseca kasnije.

Iz te i takve nesvesti bilo je nemoguće ne želeti, ne nadati se, ne praviti planove. Zamišljati i dalje svoj život za godinu, dve, deset. Radovati se moru, vikendima, druženju, ukradenom vremenu u onom zakrivljenom prostoru u kom se isključim od svih i svega.

Dok kuvam džem, ograničim se na jednostavne ciljeve, ostvarive, one koje donose lake poene i prečicu do serotonina. Uostalom i džem sam zamislila kao jedan takav projekat.

Negde na sat i po, dovukla sam šank stolicu. Pomislila sam da će mi to olakšati bol u leđima, sve vreme misleći na baku koja je znala da skuva odjednom i po 40 tegli džema od ne znam koliko kilograma kajsija, da bude dovoljno za sve, da se pregura zima.

Ja sam kuvala džem od tri kilograma kajsija. To bi u bakinom slučaju bio više eksperiment, nego ozbiljan kulinarski poduhvat. Za to možda nije vredelo ni uključivati šporet.

Nema filozofije. Samo stojiš ili sediš i mešaš. Bukvalno do besvesti. Klima je slabo dopirala do glave koja se usijala od ringle. Iz nje su iščilele sve misli osim jedne.

Koliko još?

Sa tako malom količinom šećera – vreme potrebno da dođem do rezultata se udvostručilo.

Koliko još?

Za ove druge stvari, van kuhinje, niko ne može da ti kaže koliko još.

Ma, nek ide život. Namažem džem na tostiran hleb i baš me briga.

Možda se sledeće nedelje odlučim za novu turu. Ako potraje, praviću i od šljiva.

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

O sećanjima i memorabilijama

Proleće bez Arsena